Kažu da je ravnica tiha — ništa osim beskrajnih polja, neba koje se spušta u zemlju i pospanog žubora reke Tise.
Ali ispod te tišine, Mokrin priča priče koje nijedna knjiga ne bi smela da sačuva. Najstarija od njih govori o čoveku, ili možda o mitu. O Atili, Biču Božjem.
Blatna tvrđava
Pre mnogo vekova, dok se Rim urušavao pod sopstvenom težinom, Atila je stigao na obale Tise. Umoran od osvajanja, ali i dalje gladan večnosti. Tada Vojvodina nije bila oranica. Bila je močvara i senka.
Tisa, divlja i svojeglava, vijugala je kroz nizinu kako joj se prohtelo. I upravo je ovde, kažu, Atila podigao svoju Blatnu tvrđavu — skovanu od zemlje, drveta i želje da bude zapamćen.
Ispod reke
Ali čak i bogovi moraju da počinu. Kada je Atili došlo vreme, njegovi ratnici ga nisu sahranili na kopnu, već ispod same reke. Ispod samog njenog korita.
A sa njim su, kaže legenda, zakopali ne jednog, već mnogo konja izvajanih od zlata, srebra i bronze. Kraljevsku povorku za zagrobni život. Njihova kopita izlivena od plemenitog metala, spremna da zagrme kroz večnost kao što su nekada grmela širom Evrope.
Legenda o Atilinom grobu
Sačuvana tajna
Grob nikada nije pronađen. Tisa je nastavila da luta. Seljaci su orali polja. Deca su bacala žabice po vodi.
Ipak, s vremena na vreme, kada sumrak poljubi reku baš kako treba, neko ugleda odsjaj tamo gde ga ne bi smelo biti.
I tako Mokrin čuva svoju tajnu — da možda, odmah ispod njegovog tihog tla, kralj Huna i dalje spava, obavijen legendom, čuvan metalnim konjima, čekajući da bude zapamćen.